moja sfera

Ovoga puta sam vas odlučila malo udaviti slikama koje će vas, nadam se, nasmijati :o)

Kad životinje prolupaju.. dio 1. 

Kao što vidite, i životinje koriste botox…uspješno ili ne..prosudite sami!

Očito nisam jedina koja u zadnje vrijeme ne može spavati..ali barem imam bolju pidžamu..

Kao što vidite, ako imate ovakvog malca sa sobom na zagrebačkim ulicama- ni sam bog vas se neće usuditi napasti!

Vidite cure što dijeta radi.. (i pokoja plastična..)

No ako i ne uspijete u naumu oblikovanja savršenog tijela..neka vam samopouzdanja ne ponestane..

Slučajno nemojte da vas netko zafrkava…

Kad životinje prolupaju..dio 2. 

Ne rade samo ljudi gluposti i guraju se gdje im nije mjesto…

No i životinje, kao i ljudi, imaju osjećaje..

..te kao ni ljudi..ne lažu.. (HA HA HA)

No koment..

I to je sve za ovaj put…

http://icanhascheezburger.com/–) tu su ostale sličice istog sadržaja..

I za kraj: budite dobri prema životinjama..mazite ih, pazite i pričajte sa njima..no nemojte ih oblačiti i isprobavati ovo kod kuće!!

Do sljedećeg čitanja, sve vas puno voli vaša malis

• Leave a comment... (28)

Inspirirana jednim tekstom o kinematografiji, misli su mi odlutale u magična i nikad dovoljno istražena prostranstva koja su me još od djetinjstva zarobila kao ništa do tada i pokazala mi da je drugačiji svijet- moguć. Naravno, u kinima i kazalištima. Jedan od razloga zašto sam izabrala metropolu kao mjesto svog studentskog života je lepeza kulturnih delicija. Znala sam da u Zagrebu neću ostati uskraćena za „svoje“ mjesto u kazalištu. Nisam dovoljno elokventna da vam opišem osjećaj koji me preplavio dok sam prvi put sjela u kino Europu; najstarije kino u Zagrebu. Smjestivši se u mekanu crvenu stolicu sa velikim osmijehom na licu, zatvorila sam  oči. Miris kokica. Žamor ljudi. Prašina koja mi dodiruje nosnice. Gašenje svjetla i počinje putovanje u drugu dimenziju. Sve oko mene nestaje. Ostajemo samo ja i platno. Prolaze minute, a vanjskoga svijeta više nema.  I ono iščekivanje da film počne, da se svi umire i prepuste još neviđenom.. To je osjećaj koji me ispunjava srećom.

Eto, moja sreća ne košta više od 30-ak kuna :-)

Kada ste zadnji put bili u kazalištu? Kad god prođem s tramvajem pokraj nekog kazališta obećam si da ću baš „tu“ predstavu ići pogledati. A onda prođe mjesec dana i opet iznevjerim samu sebe. Volim sjesti u prve redove i promatrati izraze lica glumaca. Volim vidjeti i najmanji detalj na njihovu licu; graške znoja nakon sat vremena na daskama i umor koji se očituje naboranim licem i sve bržim disanjem. Sposobnost da te nasmiju, rasplaču, začude i raznježe.. I to bolje od svakog filma. Razumijem da ne mogu svi vidjeti ljepotu kazališne i kino čarolije, no mogu barem pokušati i tko zna, možda im se svidi. J

Eto, to je moja sreća. Par novčanica, obavezne kokice i tu završava sva moja realnost i počinje ono što mi rakovi, ne vlastitom krivnjom, obožavamo- mašta. Vjerujem da svatko od vas ima jedna takva „vrata“ kroz koja ulaze u neki drugačiji, bolji svijet. Samo ih treba otkriti i pospremiti ključ na sigurno

http://www.kinoeuropa.hr/                     http://www.teatarexit.hr/

http://www.blitz-cinestar.hr/                  http://www.zekaem.hr/  …………

• Leave a comment... (25)

Nikad ne bih znala da je grafit tog naziva obitavao na zidovima jednog od paviljona studentskog doma na Savi da nas jedan dragi profesor nije odlučio „prosvjetliti“.

Stoka smo mi studenti, a revolucija? Kakva mrtva revolucija, pitate se i dalje zavaljeni u krevet, sa godišnjom zalihom čokolade, gledate Dadilju. Jučer ste pošpotali tetu u menzi i pokazali da imate svoj JA. Tu počinje i završava vaša revolucija. Jogurt je samo vaš.

Gledate TV; prosvjedi vamo, suzavci lete tamo..pih..otvorite još jedno pivo i prebacite nogu s noge. Pijete u slavu „revolucionara“ dajući im tako „moralnu“ podršku. Koliko nevidljivu vama, toliko neopipljivu njima. Vaš život je ko mirna vodica koju tek ponekad zapljusne koji val (pad na ispitu, teški mamurluk, prodali su mi majicu pred nosom!).

Ne opterećujete se ni s čime jer nemate s čime. Pobornik ste i Greenpeacea i Amnestyja, no sram vas je prosvjedovati pred susjedom na Trgu (kaj si bu žena mislila, ne??).

Al vi ste revolucionar. Nepokolebljivi idealist. Buntovnik. I „Usne vrele višnje“ i Če gevara. Naravno, sa pivom u ruci na izlizanom kauču u pljesnivom mirisu svoje sobe.

Kaj ti studenti rade? Koji K(aranfil)?? Navek očeju nekaj više. I svi ti hašomani i dugočupavi pijanci uvijek izigravaju vođe. Sve je ošlo kvragu. O da, moja stoko, sve je ošlo kvragu. I to zato jer drugi rade za nas. Za mene. Za tebe. Ali oni vjerojatnije i bolje znaju. Ili?

Kaj nas čini kvalificiranima? Pedeseta godina života, teško stečena prominencija i loša frizura? Ili snaga ideje i trajnost naših htijenja?

Jer ako nam kažu da smo u krivu, vjerojatno i jesmo. Mlade godine i prljave starke ne odavaju osobu od povjerenja, ugleda i naštancanog doktorata. Ali odavaju svježinu. I hrabrost. I konstantno uvjerenje da je drugačiji svijet- moguć. I to ne samo u kazalištima i kinima. Noć u zatvoru? Frend kaže da je malo dosadno, ali ako imaju pločice koje možeš za zabavu brojati- sve OK.

Jedan „veliki“ striček je jednom davno započeo svoj slavni govor riječima: „I have a dream…“

E pa i ja imam san. I to više njih. A jedan trenutačno dijelim sa više vas J

San o besplatnom školovanju.

Većina je uvjerena da je nitko i ništa jer živimo s uvjerenjem da su svi iznad nas samih. Zato im prepuštamo mjesto na koje mi možemo tako lako zasjesti. No eksploatiranje sebe samoga privlači reflektore i neljubazne komentare, a malo tko bi mogao preživjeti kritiku potpunih stranaca ili, ne daj bože, nekih ljudi koji nam apsolutno ništa u životu ne znače.

Jer oni koji nam nešto znače biti će uz nas. I tko zna…možda jednog dana ostanemo zapamćeni kao generacija koja se usudila san pretvoriti u stvarnost. I to bez obzira jel smo čupavci ili „a la“ Beyonce.

Stoko di vam je revolucija? Evo, upravo tu :-)         

• Leave a comment... (16)

Ovaj post je zahvala na prijateljstvu. Zahvala prema osobi koju, uz svoju obitelj, volim najviše.

Fascinantno je kak nam nekada u život, sasvim bezazleno, ušeću osobe koje vam svaki dan čine vrijednim življenja i smijanja. Takva je Ona meni.  Kraj nje sam ja- JA. Vesela, sretna, tužna, raščupana, živčana ili bezobrazna- ona me voli. Kak to znam? Jer je uvijek TU. Oslobađa me stidljivosti da joj sama otkrijem neke stvari. Ona je tu čak i ako možda u tom trenutku ne želi biti. Zove me u 4 ujutro da mi pusti “našu” pjesmu.. ( http://www.youtube.com/watch?v=4P2AnJABPfE). Piše mi poeziju preko sms-a. Ako sam tužna, ne priča, već me sluša. Ne pametuje već me pušta da sama dođem do poante. Naravno, uz šank i dvije kratke

Sam pogled na nju mi razveseli dan jer je šarenija od lunaparka. Ima energiju za troje i osmijeh ljepši od onog iz reklame za kaladont. Privlači svojim veseljem i pozitivnošću. Voli tikvice i tekilu. Iako to nije bitno za ovu priču.

Skupa smo proživjele i osnovnu i srednju. Sada i na faksu, iako svaka na svom, i iako se više ne viđamo svakodnevno, još uvijek gori naša lampica prijateljstva.  Bježanje iz škole za vrijeme nestanka struje, “trganje” u prvim redovima na motorijadama, tamanjenje sladoleda tik nakon što smo se žalile na liniju, naš prvi odlazak u solarij koji je rezultirao neprivlačnim crvenilom..plakanje na pjesme Frusciantea.. :)  I zatim šutnja. Naša šutnja nije neugodna. jedna drugoj smo u trenucima i sestra i brat i dečko i stranac.

Fascinantno je kak nam u život, sasvim bezazleno, uđu osobe koje se trude upoznati nas i voljeti i cijeniti usprkos tome što su saznali. I dok je negdje daleko, ja osjećam kao da je uvijek tu, jer postala je dio mene. Ona je moj picek

• Leave a comment... (18)

Da pričekam da vam se makne začuđeni pogled s lica? Otkud njoj to, ha?

Pa evo, pošto mi mozak radi sto na sat (često u krivom smjeru), jedne ugodne večeri mi je kliknulo- pa to više nije to!

Sjetite se kad ste se zadnji put s “voljenom” osobom vozili u starom tramvaju; recimo u nekoj staroj trinajstici koja se svaki put zatrese prije Lisinskog. Ili u dvojci iz 1974. godine (lijepo vam piše iznad vozačevih vrata)

Večer je i vi upravo ulazite u trinajsticu. Unutra tri penzića i jedan nadobudan student. No i oni vam smetaju. Odšetate do kraja tramvaja i naslonite se. Nitko iza vas, nitko pored vas. I tu sad slijedi scenarij pipkanja svih vrsta, meškoljenja i traženja izgovora za „slučajni dodir“ tipa „uf, moram se primiti da ne padnem“, a vi u sebi blagoslivljate i boga i vozača (drmaj jače, moj vozače). U starim tramvajima je svjetlo žuto; pomalo prigušeno, kao sa nekih starih izlizanih fotki. Ko stvoreno za romantiku.                                        

I za pipkanje bez pardona, of cours.

E sad, ponovit ćemo cijelu priču, ali sa novim tramvajem. Novim plavim ZET-ovim zmajem.

Večer je i vi upravo ulazite u četvorku. Novu plavu četvorku. Al čim uđete, vi i vaša “voljena” osoba, prvo iskrivite facu. Ne zbog toga jer vas je zasljepilo fluorescentno bijelo svjetlo i podsjetilo na traumatske odlaske zubaru iz djetinjstva, već zbog toga što ste si vidjeli „ljubaf“. Doslovno.

U tramvaju tri penzića i jedna nadobudna studentica. Studentica čita neku knjigu, dedač stoji i povremeno vas pogledava, a bakica bulji ravno u vas i razmišlja da li da vas pojede.

I sad ti ljubi. Odlučiš se maknuti od tih freakova i odšetaš prema kraju tramvaja da se nasloniš kako bi u miru prakticirao peace & love, kad ono- nemaš se gdje nasloniti!! Nije ti to trinajstica!!!! Dolje su sjedala, a ne ljubavno gnijezdo!!

I u tom trenutku shvatiš da novi tramvaji ubijaju romantiku. Kakva su to svjetla?? Nema drmanja! Ne možeš se nasloniti pri kraju i čeznutljivo gledati pustoš iza sebe… nema više, nema…

(Sve sličnosti sa spisateljicom su slučajne ili ih nema; naime, spisateljica prakticira sedamnajsticu :-))

Do sljedećeg čitanja, voli vas vaša malis

I posjetite–) http://www.zet.hr/vijesti/novosti.aspx hihi

• Leave a comment... (23)

Moja prva pressica se odigrala 25.3. u Profilu jer se, naime, predstavljao RAF. Nadam se da svi znate da to znači Revija amaterskog filma Mladi i simpatični organizatori su predstavili ovogodišnji program amaterskih uradaka. Primljeno je preko 200 filmova. Tko zna, možda vaš film drugi godine “uđe u konkurenciju” (haha, svi ulaze :-)) http://www.revijaamaterskogfilma.hr/2008/ 

 Pošto volontiram u SC-u, došlo je i moje vrijeme da budem nazočna na jednoj pressici. Zadatak je bio: snimiti, preslušati, izrezati i izmontirati. Veselja li Koji zadatak od toga je izvršen, a koji ne- nemojte me pitati.

U akciji je sa mnom bila i Besramnica. Nikuda bez nje Sva je u tome, drži mikrofon (koji ja ne smijem ni pipnuti), bilježi sve kaj tko kaže, ništa njoj ne može promaknuti. A ja? Ja zujim uokolo, laganini, chillam..ima vremena Upijam atmosferu. Miriši mi kafa.

Na kraju smo “mi novinari” dobili besplatnu kafu. Znala sam ja da se isplati ići

Poslije toga trči na faks, pa u Sc, pa se pripremi za ponedjeljkovnu emisiju, pa se prijavi za F.R.K.U. ( http://www.frka.adu.hr/), pa trči na aerobik…a privatni život? Hahahaha.. A spavanje? U nedjelju se spava

 A kada vi spavate dragi moji?

Do sljedećeg čitanja, puno vas voli vaša malis

• Leave a comment... (11)

Ugledala sam je u Profilu. Stajala je kraj „Sjene vjetra“, knjige o groblju knjiga.

Na naslovnici to žuto dlakavo klupko. Samo 89 kn. Kopam po džepovima, kvragu, nemam tolko para. Eh da nisam kupila P.S.Volim te, sad bih čitala Marleya.

No jučer sam dobila tu knjigicu u filmskom izdanju! Navečer sam se smjestila u krevet (moj plišani Marley THE DOG- zvan Gujda kraj mene), oboružala smokićima i stisnula Play.

Glume Owen Wilson i Jennifer Aniston. Da bude zanimljivije, oboje su novinari.

Mladi, zaljubljeni i sretni. THE END. Šalim se, nije još J

On joj stavi povez oko očiju i otfura da odabere štene labradora za rođendan. Odaberu najmanju i najmirniju bebu. Bebu koja je, ubrzo se ispostavi, pravi hiperaktivni vražičak. Jede im pod, trga rolete, trči za pticama i sramoti u javnosti rušenjem stola tijekom ručka u restoranu.

Često ih izluđuje, al je uvijek tu.

Negdje poslije 45 minuta filma, Owen i Jennifer dobiju klince. Njoj zasmeta Marley i u afektu poželi da ga nema. No on je još uvijek tu. Velik, dlakav i slinav J

S godinama Marley oboli..em su tu godine, em višegodišnje žvakanje nejestivog.

Leži na podu ili vani u šumi; izbjegava članove obitelji. Svi znaju da je vrijeme. Klinci se opraštaju, a Owen ga vodi veterinarki. Uvijek su mu govorili da je najgori pas na svijetu (naravno, iz milja). Sada mu Wilson tepa i mazi ga ko malo dijete, a Marley samo leži, nema više one živosti u njegovim velikim crnim očima. Na kraju ga pokopaju u dvorištu, kraj drva gdje je čekao klince da dođu iz škole. Svaki klinac mu je napisao i pročitao pismo (…“nadam se da ti se dopada raj i da ima mnogo toga za žvakanje..“) JIste minute sam išla pogledati fotkice od svoje Marlyjice J a sljedeće jutro sam pola sata skupljala maramice sa poda. Suočila sam se s činjenicom da će i ona morati otići. Kvragu, zašt im je rok trajanja tak kratak?? L Odgajati svog prvog psa je ko da odgajaš svoje dijete- rekao mi je prijatelj koji je ujedno i veterinar moje curice. I bome je bio u pravu. Od bdijenja jer štene ne može zaspati pošto pati za mamom, do ekspresnog čišćenja kakice prije nego naiđe moja mama, preko tisuću šetnja, tisuću punjenja zdjelice (njoj nikad dosta), do kupanja u jezeru ( a ja glumim Mitcha da slučajno ne naiđe Loch Ness i ne povuče ju dolje), čišćenja uški, i rutinskog maženja pred spavanje J

Ako pustim Mozarta, doći će u moju sobu na krevet. Voli i Iron Maiden. Čujem ju dok uđe u moju sobu. Glumim da spavam i čekam. Čekam taj čudni mali zvuk kojim mi daje do znanja da je grofica došla i da joj moram poravnati plahticu pod nogama. Nekad se znam probuditi usred noći samo da je gledam i slušam kak diše.

A često me i probudi jer se trese dok sanja. Jednom sam se probudila i gledala je ravno u mene. To je bome bilo jezivo No uvijek je tu. Ako psu daš svoje srce, istina je, dat će i on tebi svoje. To je bezuvjetna ljubav, veća od bilokoje ljudske. Nedostaje mi moja curica jer ju više ne viđam svakodnevno. Fale mi naše šetnje pa i sve te brige.

Imam njezine slikice, svog THE DOGA i Marleya. Oh bože, ne preporučam taj film onima slabog srca. Bome upikne J

Moram koji dan do Profila da vidim jel je još uvijek na polici. Nadam se da ću onda prizvati koji sitniš iz džepa. Do sljedećeg čitanja, voli vas vaša malis

• Leave a comment... (18)

Vjerojatno vam se mnogo puta dogodilo da ste zaružili preko tjedna, onako u ponedjeljak ili četvrtak, i da ste shvatili da vam čak zna biti zabavnije nego za vikend. Spontano. Neplanirano. Naprosto- iznad očekivanja :o)

To se meni dogodilo jučer. Jedna pivica je prerasla u litru tamne gričke vještice koja je plivala mojim tijelom.

Naravno da znate da je jučer bio dan Sv.Patrika; dan kada Irci jedu špek i kupus i plešu u šosekima. Za mene je to dan puke uživancije u irskoj glazbi, irskoj pivi i zelenoj boji. A tako je bilo i jučer!

Curke i ja smo željele na pivicu u Mali medo, no bila je takva gužvetina da smo odustale. Budimo realni, nismo tolko lude da trpimo stiskavac za šankom kraj sumnjivih dahćem ti-mačo-muškaraca (čitaj: balavaca). No jedna od nas, od milja nazvana- Besramnica, je bez srama odmarširala do šefa (koji je još bio trijezan) i “zatražila” rezervaciju u 8 za petero ljudi . Mene ufatila panika- rezervacija?!??? prvo pomisao mi je bila kak zovem starce da pošalju pare. I dođemo mi u 8 kad ono- šef očistio stol za petero dok si rekao ruka ruku mije i eto nas- u meritumu irskog ludila! U tom trenu smo bile zahvalne Besramnici na rezervaciji Pilo se fino, tamno pivce…aaaaa!

Kraj nas neki lik u kiltaču. U glavi mi je brujalo pitanje: Jel dotični gospodin ima što ispod?

a) naravno da ima bokserica

b) ma sigurno nosi tange

c) nema ništa- lufta ga

I kako to ide..malo pive, puno smijeha, frajera ko u priči, irska glazba (LIVE!!).. i što će ti više? to je ŽIVOT :o)

I iako mi je danas na faksu bilo teško, cijeli dan sam razmišljala kako je puno bolje izaći tako neplanirano, a ne za vikend dok se ponašaš ko da će se baš tu subotu dogoditi neko čudo. Ili to mislim samo ja, mda…

Kaj je vama bolje- spontano ili planirano?

Pozdrav svim ljubiteljima Iraca i irske glazbe..negdje i nas čeka our own Gerard Butler

 Do čitanja,

puno vas voli vaša malis :o)

• Leave a comment... (18)

Hello svima..

is anyone out there?

Ja ne mogu spavati pa sam odlučila aktivirati ovaj blog i početi s “blogerskom” karijerom. Nadam se da vas je više takvih nadobudnih :o)

I tako ja sjedim na podu dok mi moja najveća sreća dahće kraj nogu i pomalo “miriši”. To je moja kućna ljubimica koju ću vjerojatno spomenuti još 24807 puta tijekom pisanja. Nemojte zamjeriti. Hvala.

I o čemu da pišem, hmm… ono kaj me muči zadnjih dana je apstinencija od slatkog (čitaj: ČOKOLADE).. Frendice i ja smo se (kao) dogovorile da ćemo se odreći slatkoga ovu korizmu, ali nismo znale u kaj se upuštamo.. Prošli vikend je jedna frendica slavila rođendan i za tu prigodu smo kupile kolače, jer- što je rođendan bez slatkoga, ne?!?? Gle sad scenu; sve tri sjedimo na kauču, a ispred nas tri savršena Švarcvalda. Gledaju nas. Zovu nas. “Uzmi meee…”- viču oni. Pošto je to bio tako svečan trenutak, pustile smo neku klasičnu pjesmu (Debusi), zauzele položaje i primile vilice u ruke. BLACKOUT. Jedino čega se poslije sjećam jest- SREĆA. Naša nepca su okusila kolač. Uživale smo u tom slatkom grijehu. A kaj je najtužnije, tek smo 7 dana i bile bez kolača. Toliko o karakteru..ne znam kak ću izdurat do kraja..treba mi moja doza čokolade!!

I eto, tako ja živim bez čokolade iako je teško. Pogotovo dok na faksu neka cura odmotava tu blaženu pločicu i ti osjetiš miris…obuzme te ludilo i odjednom poželiš skočiti i oteti joj blago (myyyy precoius), ali ne, ti i dalje sjediš i dani prolaze i prolaze i prolaze..a vidjet će se rezultati, hahahaahaha.. ;’-(

 Vrijeme je da odem spavati. Mda, ko da ću i zaspat..sutra idem u Varaždin, to vam je taak super grad. Pisat ću jednom :o)

Laku noć želim vam ja!

• Leave a comment... (16)